The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.
The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.
The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.
[ … ]
It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems. | Kada je Nil Armstrong pre 50 godina kročio na površinu Meseca, ljudi širom sveta ostali su u čudu, ponosni i zadivljeni. U ovom novinskom članku autor je tvrdio da će „čovek ubuduće ići gde god ga u ovom univerzumu povedu volja njegovog uma i genijalnost njegovih izuma… do drugih planeta čovek će sada izvesno stići – i to uskoro.“ Međutim, to se nije desilo. Sletanje na Mesec bio je izuzetak, ne cilj ostvaren sam po sebi, već način da Amerika pošalje poruku o svojim vanserijskim sposobnostima. Ovakvu poruku bilo je dovoljno poslati samo jednom. U orbitu je otišao svega 571 čovek, a od 1972. godine niko nije zašao u svemir dalje nego što je De Mojn udaljen od Čikaga. Sledećih 50 godina biće veoma drugačije. Sve manji troškovi, nove tehnologije, ambicije Kine i Indije i nova generacija preduzetnika obećavaju odvažnu eru svemirskog razvoja. Gotovo je sigurno da će tu biti reči o turizmu za bogate i boljim komunikacionim mrežama za sve ostale; dugoročno, možda i o eksploataciji minerala, pa čak i javnom prevozu velikog broja putnika. Svemir će sve više početi da nalikuje svojevrsnom Zemljinom produžetku, areni za firme i privatnike, a ne samo za države i vlade. Kao preduslov za ovo obećanje, potrebno je osmisliti sistem zakona koji će rukovoditi nebesima – kako u mirnodopskom, tako i u periodu ratova, ako do njih dođe. Dosad je razvoj svemira bio usmeren na olakšavanje aktivnosti dole na Zemlji – uglavnom na satelitske komunikacije za radiodifuzni prenos i navigaciju. Sada se dve stvari menjaju. Prvo, geopolitika stvara novi pritisak da se ljudi pošalju van granica niske Zemljine orbite. Kina planira da odvede ljude na Mesec do 2035. godine. Administracija predsednika Donalda Trampa želi da se Amerikanci vrate na Mesec do 2024. godine. Usled sve manjih troškova ovakvo hvalisanje pristupačnije je nego ranije. Misija Apolo koštala je više stotina milijardi dolara (u današnjoj novčanoj vrednosti). Sada su desetine milijardi potrebne za cenu karte. […] Pogrešno je promovisati svemir kao romantizovani Divlji zapad, anarhičnu granicu na kojoj čovečanstvo može da zbaci okove i ponovo spozna svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoje obećanje neophodno je upravljanje. U doba kada svet ne može da se dogovori o pravilima za trgovinu čeličnim šipkama i sojom na Zemlji, to se može činiti prezahtevnim. Ali bez njega, na ispunjenje potencijala svega što se nalazi van Zemlje u najboljem slučaju čekaće se još 50 godina. U najgorem slučaju, svemir može postati samo još jedan problem za Zemljane. |