The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.
The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.
The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.
[ … ]
It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems. | Momenat kada je, pre 50 godina, Nil Armstrong kročio na površinu Meseca izazavao je divljenje, ponos i čuđenje širom sveta. Ovaj list je tvrdio da “čovek, od ovog dana, može otići u svemiru kuda god njegov um poželi i genijalnost naumi... ka planetama, vrlo brzo, čovek će sigurno otići.” Ali, ne. Sletanje na Mesec je bilo odstupanje, dostignuće postignuto ne kao cilj sam po sebi već kao sredstvo da se pokažu izvanredne sposobnosti Amerike. Kada je ta svrha jednom postignuta nije bilo potrebe za njenim ponavljanjem. Samo 571 osoba je bila u orbiti; a od 1972. niko nije otišao dalje u svemir nego što je De Mojn udaljen od Čikaga. Sledećih 50 godina će izgledti veoma drugačije. Sve manji troškovi, nove tehnologije, kineske i indijske ambicije i nova generacija preduzetnika obećavaju odvažno doba svemirskog razvoja. Goto je sigurno da će uključivati turizam za bogate i bolje mreže komunikacije za sve; na duže staze moglo bi da uključi i eksploataciju minerala pa čak i masovni transport. Svemir će postati sve više nalik proširenju Zemlje – arena za firme i privatnike a ne samo za vlade. Ali da bi se ovo obećanje ispunilo, svet mora da stvori sistem zakona koji će upravljati nebesima – u vreme mira i, ako do toga dođe, rata. Razvoj svemira do sada je bio fokusiran na olakšavanje aktivnosti na Zemlji – uglavnom satelitske komunikacije za emitovanje i navigaciju. Sada se dve stvari menjaju. Prvo, geopolitika podstiče nove pokušaje da se ljudi pošalju izvan “plićaka” niske Zemljine orbite. Kina planira da spusti ljude na Mesec do 2035. Administracija predsednika Donalda Trampa želi da se Amerikanci tamo vrate do 2024. Sve manji troškovi čine ovakvo hvalisanje pristupačnijim nego ranije. Apolo je koštao stotine milijardi dolara (u današnjem novcu). Sada su desetine milijardi cena karte. [ … ] Pogrešno je promovisati svemir kao romantizovani Divlji zapad, anarhičnu oblast gde čovečanstvo može odbaciti svoje okove i ponovo otkriti svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoje obećanje potrebno je upravljanje. U vreme kada svet ne može da se složi oko pravila za zemaljsku trgovinu čeličnim šipkama i sojom, to bi mogao da bude veliki poduhvat. Ali bez toga, potencijal svega onoga što se nalazi van Zemlje će, u najboljem slučaju, sačekati sledećih 50 godina da bi se ispunio. U najgorem slučaju, svemir bi mogao da pogorša postojeće probleme na Zemlji. |