ProZ.com translation contests »
Bon voyage: "Stories about travel" » English to Serbian » Entry by Marija Jeremijic


Source text in English

Translation by Marija Jeremijic (#27128)

The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.

The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.

The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.

[ … ]

It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems.
Onog trenutka kada je pre 50 godina Nil Armstrong zakoračio na površinu Meseca, pobudio je strahopoštovanje, ponos i čuđenje širom sveta. Ovaj novinski list tvrdio je da „čovek od ovog dana pa nadalje može da ode ma gde u svemiru mu je volja i gde god njegova domišljatost naumi – čovek će se sada sigurno uputiti ka planetama u skorijoj budućnosti”. Ipak, nije bilo tako. Sletanje na Mesec je bilo odstupanje, cilj postignut ne kao sam cilj, već kao sredstvo signalizacije izvanrednih sposobnosti Amerike. Kada je to bilo dokazano, nije bilo potrebe za ponavljanjem. Samo 571 osoba je ušla u orbitu, a od 1972. godine niko se nije odvažio da ode mnogo dalje u svemir od udaljenosti između Demojna i Čikaga.

Narednih 50 godina će izgledati vrlo drugačije. Pad troškova, nove tehnologije, kineske i indijske ambicije i nova generacija preduzetnika obećavaju odvažnu eru svemirskog razvoja. Gotovo sigurno će uključivati turizam za bogataše i bolje komunikacione mreže za sve, a dugoročno može da uključuje eksploataciju minerala, pa čak i masovni prevoz. Svemir će sve više postajati poput proširenja Zemlje – arena za firme i fizička lica, a ne samo za vlade. Međutim, da bi se ovaj potencijal ispunio, svet treba da stvori sistem zakona za upravljanje nebesima – i u mirnodopsko i u ratno doba, ako do toga dođe.

Dosadašnji razvoj svemira bio je fokusiran na olakšavanje aktivnosti ispod njega – uglavnom na satelitske komunikacije za radio-difuziju i navigaciju. Sada se dve stvari menjaju. Najpre, geopolitika podstiče novi pritisak da ljude pošalje izvan plićaka niske Zemljine orbite. Kina planira da pošalje ljude na Mesec do 2035. godine. Administracija predsednika Donalda Trampa želi da se Amerikanci tamo vrate do 2024. godine. Pad troškova čini ovo hvalisanje pristupačnijim nego ranije. Apolo je koštao nekoliko stotina milijardi dolara (u današnjem novcu). Sada je cena karte nekoliko desetina milijardi.

[ … ]

Greška je promovisati svemir kao romantizovani Divlji zapad, anarhičnu granicu na kojoj čovečanstvo može da odbaci sopstvene okove i ponovo otkrije svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoj potencijal, potrebno je upravljanje. U vreme kada svet ne može da se složi oko pravila zemaljske trgovine čeličnim šipkama i sojom, to može da izgleda kao veliki zahtev. Međutim, bez toga će potencijal svega što leži izvan Zemlje u najboljem slučaju čekati na ispunjenje još 50 godina. U najgorem slučaju, svemir bi mogao da doprinese problemima na Zemlji.


Discuss this entry