Tema našeg vremena – bar kada se radi o razvijenom svijetu – jeste da su ljudi željni tišine, a nikako da je nađu. Tutnjava saobraćaja, beskrajno „bipkanje“ telefona, digitalno oglašavanje u autobusima i vozovima, televizori koji trešte čak i u praznim poslovnim prostorima, neprekidno nas napadaju i odvlače nam pažnju. Ljudski rod sam sebe iscrpljuje bukom, a čezne za njenom suprotnošću – bilo u divljini, na prostranstvima okeana ili u nekom izolovanom kutku posvećenom miru i koncentraciji. Profesor istorije Alain Corbin piše iz svog utočišta na Sorboni, a norveški istraživač Erling Kagge o svojim sjećanjima iz bespuća Antarktika, gdje su obojica pokušali pobjeći.
A ipak, kako Corbin naglašava u „Istoriji tišine“, danas vjerovatno i nije bučnije nego što je bilo u prijašnjim vremenima. Prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zaglušujućeg zveketanja metalom okovanih točkova i konjskih potkovica po kaldrmi. Prije dobrovoljne izolacije mobilnim telefonima, autobusi i vozovi su odzvanjali razgovorom. Prodavači novina ne bi ostavljali svoju robu da nijemo leži u gomilama, nego su je oglašavali vičući iz sveg glasa, isto kao što su radili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorištem i operom vladao je haos bučnih odobravanja i negodovanja. Čak i na selu, težaci su pjevali dok su „irgatili“u polju. Sada više ne pjevaju.
Nije se toliko promijenio nivo buke, na koju su se ljudi tužili i u prošlim vijekovima, nego nivo distrakcije, što zauzima prostor u koji bi inače tišina mogla prodrijeti. I tu se nazire još jedan paradoks: kada nastane – u dubini borove šume, u ogoljeloj pustinji, u sobi iz koje su odjednom svi izašli – tišina je često prije dočekana nelagodom, nego dobrodošlicom. Strepnja se ušulja; uho instinktivno traži da se „zakači“ za nešto što će ga spasiti od te neznane praznine – bilo da je to pucketanje vatre, ptičji pjev ili šuštanje lišća. Ljudi žele tišinu, ali ne baš previše.

Tema današnjice, barem u razvijenom svijetu, je da ljudi žude za tišinom i ne mogu je nikako pronaći. Buka prometa, neprestani zvučni signal telefona, digitalne obavijesti u autobusima i vozovima, treštanje televizora čak i u praznim kancelarijama, su beskrajne akumulacije i odvlačenje pažnje. Ljudska se rasa iscrpljuje bukom i traži njenu suprotnost - bilo u divljini, na prostranstvima okeana ili u nekom povlačenju posvećenim miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor istorije, bilježi iz svog utočišta u Sorboni a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na pustoši Antarktika, gdje su obojica pokušali pobjeći.

Pa ipak, kako kaže gospodin Corbin u "Istoriji tišine", vjerovatno nema više buke nego što je nekada bilo. Prije pneumatskih guma, gradske ulice bile su pune zaglušujuće zveke točkova sa metalnim naplatkom i potkova na kamenu. Prije dobrovoljne izolacije mobilnim telefonima, autobusima i vozovima je odjekivao razgovor. Novinski prodavači nisu ostavljali svoje proizvode na nepomičnu gomilu, već su ih reklamirali vrhunskom jačinom glasa, kao što su radili i prodavači višanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorište i opera su bili haos uzvika i povika. Čak i na selu, seljaci su pjevali radeći teške poslove. Sada ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije toliko nivo buke, na koji su se žalila i prethodna pokoljenja, već nivo odvraćanja pažnje, koji zauzima prostor kojim bi tišina mogla zavladati. Tu se razvija još jedan paradoks, jer i kada zavlada - u dubini borove šume, u goloj pustinji, u iznenada praznoj sobi - često prije postane uznemirujuća nego dobrodošla. Strah se uvlači; uho se instinktivno hvata za bilo šta, bilo da je to pucketanje vatre, pjev ptica ili šapat lišća, što će ga spasiti od ove nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne toliko.

Tema doba, bar u razvijenom svijetu, jeste da da ljudi sve više žude za tišinom, a istu ne mogu naći. Buka automobila, stalna zvonjava telefona, digitalne objave u autobusima i vozovima, treštavi TV setovi čak i u praznim uredima, predstavljaju neprekidne ometače. Ljudska rasa se bukom iscrpljuje, a upravo pati za suprotnim - bilo da se to nalazi negdje u divljini, negdje na prostranom okeanu ili na nekoj osami, koja je posvećena miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor historije, piše iz svog utočišta u Sorboni, kao i Erling Kagge, norveški istraživač, sjećajući se pustoši Antarktika, gdje su obojica htjeli da pobjegnu.

Ipak, kao što gosp.Corbin ističe u djelu "Historija tišine", sada vjerovatno nije bučnije nego što je nekad bilo. I prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zagluvljućih zvuka metalnih točkova i udaranja konjskih kopita o kamen. Prije nastupanja dobrovoljne izolacije korištenjem mobilnih telefona, autobusi i vozovi su odjekivali pričom. Prodavači novina nisu tek tako ostavljali svoju robu na nijemu gomilu, već su je reklamirali na sav glas, na isti način kao što su to radili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorište i opera su bili haos sastavljen od dobacivanja i zvižduka. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok god su radili. Sada ne pjevaju.

Nije količina buke toliko to što se promijenilo, na šta su se žalili i vijekovima prije, već silna ometanja, koja zauzimaju prostor u koji bi se mogla useliti tišina. Tu se javlja drugi paradoks, jer kada se to desi - u dubini šume borova, u goloj pustinji, u odjednom ispražnjenoj sobi - tišina se često pokaže kao uznemirujuća, više nego dobrodošla. Strah se uvuče unutra; uho se instinktivno pričvrsti za bilošta, bilo da je to pucketanje vatre, zov ptice ili šuštanje lišća, što bi ga spasilo od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne baš previše.

Jedna od tema modernog doba, barem u razvijenom svijetu, jeste da ljudi žude za tišinom a ne uspijevaju je naći. Prometna buka, neprekidno pištanje mobitela, digitalne obavijesti u autobusima i vozovima, televizori koji trešte čak i u praznim uredima, beskrajno su zlostavljanje i odvlačenje pažnje.
Ljudska se rasa iscrpljuje bukom, a istovemeno žudi za njenom suprotnošću - bilo u divljini, na okeanskim prostranstvima ili u nekom spritualnom pribježištu posvećenom tišini i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog skloništa u Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na bespuća Antarktika, gdje su obojica pokušali pobjeći.

Pa ipak, kao što ističe g. Corbin u "Povijesti tišine", vjerovatno nema više buke nego što je nekad bilo. Prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zaglušujuće zveke točkova obrubljenih metalima i potkovica na kamenu. Prije dobrovoljne izolacije nametnute mobilnim telefonima, autobusi i kupei vozova su odzvanjali razgovorom. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu poput nijemih gomila, nego su je reklamirali što je moguće glasnije, kao što su to činili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorište i opera su bili ispunjeni haotičnim klicanjem i podrškom auditorija. Čak su i na selu seljaci pjevali dok su crnčili. Sada ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na koju su i prethodna stoljeća imala pritužbe, već razina distrakcije, koja zauzima prostor kojim je tišina mogla zavladati. Tu se nazire jedan drugi paradoks, kad ona zavlada – u dubinama borovih šuma, u goloj pustinji, u iznenadno ispražnjenoj prostoriji – često se pokazuje obeshrabrujućom prije nego poželjnom. Uvlači se jeza; uho se instinktivno kači na sve, bilo da je to pucketanje vatre, zov ptica ili šuškanje lišća, što će ga spasiti od ove nepoznate prazine. Ljudi hoće tišinu, ali ne baš toliko.

Glavna tema našeg doba, barem u razvijenom svijetu, je da ljudi žude za tišinom a ne mogu je pronaći. Saobraćajna buka, neprekidna zvonjava telefona, digitalnih obavještenja u autobusima i vozovima, televizori koji trešte čak i u praznim kancelarijama, predstavljaju beskrajnu davež i odvlače pažnju. Ljudi se iscrpljuju bukom i čeznu za suprotnim – bilo u divljini, na širini okeana ili se povuku da se posvete miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor historije, piše iz svog utočišta na Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih memoara u pustoši Antarktike, gdje su obojica pokušali da pobjegnu.

A ipak, kako ističe gospodin Corin u svojoj 'Historiji tišine', vjerovatno danas nema više buke nego prije. Prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zaglušujućeg zveketa točkova sa metalnim naplacima i potkovica po kamenu. Prije dobrovoljne izolacije na mobilne telefone, autobusi i vozovi su odjekivali razgovorima. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu na gomilu u tišini, nego su je reklamirali punim plućima, kao i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorište i opera su bili haos uzdaha i uzvika. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok su crnčiili. Danas ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije zapravo nivo buke, na šta su se žalili u prethodnim stoljećima takođe, nego nivo ometanja pažnje, koji okupira prostor koji bi tišina mogla napasti. Javlja se i drugi paradoks, jer kad tišina i napadne, bilo da je u dubini borove šume, gole pustinje, ili u naglo ispražnjenoj sobi – često se pokaže frustrirajuća, više nego dobrodošla. Ušunja se jeza, uho instinktivno traži bilo šta, pucketanje vatre ili ptičiji pjev ili šuškanje lišća, što će ga spasiti ove neznane praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne baš toliko.

Činjenica je našeg doba, barem u razvijenom dijelu svijeta, da ljudi žeđaju za tišinom, ali je ne nalaze. Prometna buka, neprekidna zvonjava telefona, digitalna obavještenja u autobusima i vozovima, televizijski ekrani koji trešte čak i u praznim uredima su izvori beskrajnih napada i rastresenosti. Civilizacija samu sebe iscrpljuje bukom iako žudi za suprotnim – bilo u divljini, na pučini okeana ili u duhovnim centrima posvećenima tišini i koncentraciji. Alain Corbin, profesor historije, piše iz svog utočišta u Sorbonni, a Erling Kagge, norveški istraživač, na osnovu svojih sjećanja na prostranstva Antarktika, kamo su pokušali pobjeći.

No, kako gospodin Corbin navodi u knjizi „A History of Silence“ („Historija tišine“), danas vjerovatno nismo izloženi većoj buci nego prije. Prije pneumatskih guma, gradskim je ulicama dominirao zaglušujući zveket metalnih obruča točkova i potkovica na kamenu. Autobusima i vozovima je, prije dobrovoljne izoliranosti na mobilnim telefonima, odjekivao razgovor. Prodavači novina svoje proizvode nisu u tišini ostavljali na hrpama, nego su ih glasno oglašavali, kao što su to radili i prodavači trešanja, ljubičica i svježih skuša. Pozorišta i opere bili su poprišta haosa nastalog hučanjem i bodrenjem. Čak su i seljaci na selu pjevali dok su naporno radili. Danas više ne pjevaju.

Nije se toliko promijenio nivo buke, na koju su se ljudi bunili i u prethodnim vijekovima, koliko nivo rastresenosti koja zauzima prostor u kojem bi se tišina mogla nastaniti. Pojavljuje se još jedan paradoks; naime, nakon što se tišina zaista i nastani—u dubini borove šume, u pustinjskim prostranstvima, u iznenada napuštenoj prostoriji—često je dočeka uznemirenost, a ne dobrodošlica. Bojazan se privuče; uho se instinktivno napinje na svaki zvuk, bilo na pucketanje vatre, pjev ptice ili šuštanje lišća, koji će ga spasiti od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu; samo ne u tolikoj mjeri.

Tema našeg doba, makar u razvijenom svijetu, je da ljudi žude za tišinom, a ne mogu da je nađu. Grmljavina saobraćaja, neumorno pištanje telefona, digitalni razglasi u autobusima i vozovima, televizori koji trešte čak i u praznim kancelarijama, sve to je beskrajna artiljerija buke i ometanje. Čovječanstvo samo sebe iscrpljuje bukom a čezne za njenom suprotnošću – bilo u divljini, u prostranstvu oceana ili u nekom skloništu posvećenom miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor historije, piše iz svog utočišta u Sorbonni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na pustinje Antarctica, gdje su obojica pokušali da pobjegnu.

A unatoč tome, kako g. Corbin ukazuje u "Historiji tišine", danas vjerovatno nema ništa više buke nego što je nekad bilo. Prije automobilskih guma punjenih zrakom, gradske ulice su bile pune zaglušujućeg klopota točkova s metalnim paocima i udaraca konjskih potkovica o kamen. Prije dobrovoljnog izgnanstva u svijet mobilnih telefona, autobusi i vozovi su odzvanjali od razgovora. Prodavci novina svoje zalihe nisu ostavljali na nijemim gomilama, već su ih oglašavali najjačim glasom, isto kao što su to radili i prodavci trešanja, ljubičica i svježe pastrmke. Pozorište i opera su bili haos usklika odobravanja i negodovanja. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok su orali. Danas ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije toliko nivo buke, na koju su se prethodna stoljeća takođe žalila, već nivo ometanja, ometanje zauzima prostor u koji bi tišina mogla da se probije. I tu se nazire još jedan paradoks, jer kad se probije – u dubini borove šume, u goloj pustinji, u iznenada ispražnjenoj sobi – često se pokaže da izaziva nervozu umjesto da je dobrodošla. Uvlači se strah; uho se instinktivno lijepi na bilo šta, bilo to pucketanje vatre ili poj ptica ili šumorenje lišća, što će ga sačuvati od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ipak ne previše.

Tema doba, barem u razvijenom svijetu, jeste ljudska žudnja za tišinom i nemogućnost pronalaska iste. Saobraćajna buka, neprekidna zvonjava telefona, digitalne najave u autobusima i vozovima, treštanje TV prijemnika čak i u praznim poslovnicama, predstavljaju neiscrpan izvor distrakcije. Ljudska rasa se iscrpljuje bukom i žudnjom za upravo suprotnim od iste - bilo u divljini, na okeanskom prostranstvu ili nekom kutku koji odiše mirnoćom i nudi mogućnost usredotočenja.
Alain Corbin, profesor historije, piše iz svog utočišta u Sorbonne-u, i Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih uspomena na pustoš Antartike, gdje su obojica pokušali pobjeći.

Pa ipak, kako kaže gospodin Corbin u "Historiji tišine", danas vjerovatno nema više buke nego što je nekada bilo. Prije pneumatskih guma, gradske ulice je ispunjavao zaglušujući zveket točkova sa metalnim obodom i potkovica na kamenu. Prije dobrovoljne osame sa mobitelima, razgovor se prolamao autobusima i vozovima. Prodavači novina nisu ostavljali svoje proizvode na nijemoj gomili, već su ih reklamirali na sav glas, kao i prodavači višanja, ljubičica i svježe skuše. Haos kafića i baraka se prolamao u pozorištu i operi. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok su radili teške poslove. Više ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije u tolikoj mjeri količina buke, na šta su se i prethodna stoljeća žalila, već nivo distrakcije okupirajući prostor koji bi mogla ispuniti tišina. Tu se nazire novi paradoks, jer kad ga tišina ispuni - u dubini borove šume, u goloj pustinji, u iznenada ispražnjenom prostoru - često se pokaže da je iritirajuća prije nego dobrodošla. Strah se uvuče pod kožu; uho se instiktivno "hvata" za bilo šta što će ga spasiti od nepoznate praznine, bilo pucketanje plamena ili ptičji cvrkut ili šuškanje lišća. Ljudi žele tišinu, ali ne odviše.

Čini se da razvijeni svijet u zadnje vrijeme žudi za tišinom, ali je ne moze pronaći. Saobraćajna buka, neprestano zujanje telefona, razglasne obavjesti u autobusima I vozovima, zaglušujući televizori čak i u praznim uredima su beskrajna tortura i distrakcija (odvlačenje pažnje). Ljudska rasa se iscrpljuje bukom, a žudi za suprotnim, bilo u divljini, na širokom okeanu ili u nekoj oazi posvećenoj tišini i koncentraciji. Profesor istorije, Alain Corbin i Norveški straživač, Erlin Kagge su obojica pokusali naći zbjeg od buke; Alain u Sorbonne a Erling na nepreglednom Antarktiku.
Uprkos navednom, gospodin Corbin ističe u svom djelu “Istorija tišine”, da buka vjerovatno sada nije nimalo više prisutna nego prije. Prije izuma pneumatskih guma, gradske ulice su odzvanjale zaglušujućom jekom metalno obrubljenih kotača i potkovica po kamenu. Prije dobrovoljne izolacije na mobilnim telefonima, autobusi i vozovi su odzvanjali azgovorom. Prodavači novina nisu svoju robu ostavljali tiho na gomili, nego su je reklamirali na sav glas kao i prodavci trešanja, ljubičica I svježih skuša. Pozorište i opera su bili nered od povika I galame. Čak I na selu, zemljoradnici su pjevali dok su radili svoje teške poslove; više ne pjevaju.
Nivo buke se nije neophodno promjenio. I u prijašnjim stoljećima ljudi su se žalili na buku. Ono što se promjenilo je nivo distrakcije. Ona zauzima prostor koji bi tišina moguće mogla da zauzme. Tu upravo vreba drugi paradox – kada tišina nastupi, bilo u dubini borove šume, u goloj pustinji, u iznenadno praznoj sobi, često je vise obeshrabrujuća nego poželjna.
Strah se lagano uvuče. Uho se instinktivno fokusira na bilo što, bilo da je to pucketanje vatre, zov ptice ili šuštanje lišća. Ono će ga spasiti od ove nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ipak ne toliko mnogo.

Tema suvremenog vremena je čovjekova težnja za tišinom i njegova nemogućnost da je ponađe. Buka u saobraćaju, neprekidna zvonjava telefona, zvučna signalizacja u autobusima i tramvajima, treštanje televizora čak i u praznim kancelarijama predstavljaju neograničeni izvori buke. Ljudi se iscrpljuju bukom i željom za tišinom - bez obzira da li je to u divljini, na širokom okeanu ili u nekoj osami posvećenoj miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor istorije, piše iz svog izbjeglištva u Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na lutanja po Antarktiku, gdje obojica pokašavaju pronaći utočište.

I kako kaže gospodin Corbin u "Istoriji tišine", danas vjerovatno nema mnogo više buke, nego u vremenu prije. Prije pneumatskih guma, gradske ulice ozvanjale su zvekom metalnih točkova i potkova na kamenu. Prije dobrovoljne izolacije mobilnim telefonima, u autobusima i vozovima se vodio je razgovor. Prodavači novina nisu prodavali novine nijemoj skupini, već su ih glasno nudili, kao i prodavači višnji, ljubičica i sveže skuše. Pozorište i opera pravili su buku po trgovima i kasarnama. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok su radili. Više ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na koju su se žalili i vijekovima prije, već razina otuđenosti, koja je zauzela prostor tišine. To izaziva još jedan paradoks, jer sa upadanjem - u dubine borove šume, u golu pustinju, iznenadno ispražnjenu sobu – češće se pojavljuje razočarenje od prihvatanja. Strepnja se širi; ušima se instinktivno osluškuje svaki zvuk, bez obzira li je požarni alarm ili crvkut ptica ili šustanje lišća, koji spašava od ove nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne u tolikoj mjeri.

Tema godine, barem u razvijenom svijetu, jeste kako ljudi žude za tišinom ali je ne mogu pronaći. Saobraćajni metež, neprestano pištanje mobitela, obavijesti u autobusima i vozovima, TV ekrani koji blješte čak i u praznim uredima, sve su to trajne baterije i ometanja. Ljudska rasa se iscrpljuje bukom i žudi za suprotnošću – bilo to u prirodi, pored širokog okeana ili u nekom odmaralištu posvećenom miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor historije, piše iz svog utočišta u Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja u prostranstvima Antarktika, gdje je svaki od njih pokušao pobjeći.

Pa ipak, kako to gospodin Corbin ističe u djelu ‘Historija Tišine’, vjerovatno nema ništa više buke danas nego što je bilo ranije. Prije pojave pneumatskih guma, gradske ulice su bile prepune zaglušujućeg kloparanja metalom obrubljenih točkova i kopita konja po kamenu. Prije dobrovoljne izolacije na mobitele, autobusi i vozovi su odzvanjali od razgovora. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu nijemo na hrpi već su ih najglasnije reklamirali, baš kao i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Kazalište i opera su predstavljali haos ovacija i zvižduka. Čak su i zemljoradnici na selu pjevali dok su obavljali teške poslove. Danas oni ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije toliko nivo buke, u vezi kojeg su se i u prošlim stoljećima žalili, već nivo distrakcije, koji okupira prostor koji tišina može da preuzme. Tu vreba i drugi paradox, jer, kad tišina preuzme – u dubinama borove šume, prostranstvu gole pustinje, u odjednom praznoj sobi – često se pokaže kao uznemirujuća više nego dobrodošla. Jeza se prikrada, uho instinktivno kači za bilo što, bilo to šištanje vatre, ptičiji krik, ili šuštanje lišća, što bi ga moglo spasiti od nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne baš toliko.

Jedno od važnih pitanja ovog vremena, ako ne u cijelom svijetu zasigurno u svijetu razvijenih, jeste to da ljudi traže mir, ali nigdje da ga nađu. Zvuci što ih proizvodi saobraćaj, neprestana zvonjava telefona, glas automatskog obavještenja u autobusu ili u vozu, drndanje televizora čak i tamo gdje nema nikoga, sve to neprestano utječe na nas i odrvaća nam pažnju. Moderan čovjek izcrpljuje samoga sebe bukom, dok u isto vrijeme čezne da nađe ono što je suprotno tome − bilo u divljini, na otvorenom moru ili nekom povućenom mjestu namijenjenom za mir i koncentraciju. Alain Corbin, profesor historije, piše iz svoga pribježišta na Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz divljih prostranstava Antarktika, gdje su jedan i drugi na svoj način pokušali pobjeći.

Pa ipak, na što gosp. Corbin upućuje u »Historiji tišine« vjerovatno danas nema više buke nego što je nekada bilo. Prije pojave pneumatskih guma, ulice gradova bile su pune zaglušujuće škripe metalom obloženih kotača i konjskih potkovica. Prije dobrovoljne izolacije s mobilnim telefonima, u autobusima i u vozovima odzvanjali su razgovori. Prodavači novina nisu šutljivo čekali pored kamare, već su ih reklamirali iz sveg glasa, kao ni trgovci trešnjama, cvijećem i svježim ribama. Pozorišta i opere bile su pune vriske i živosti. Čak i na poljima seljaci su pjevali dok su radili. Danas više ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije toliko nivo buke, koje je bilo i u prijašnjim vremenima, već nivo razdraženosti što zauzima prostor u koji bi mogla prodrijeti tišina. Onda imamo novi paradoks, jer kada uistinu prodre tišina − duboko u nekoj borovoj šumi, u otvorenoj pustinji, u iznenada ispražnjenoj sobi − često se prije iskaže kao nervirajuća nego kao dobrodošla. Strah se useli u nas; uho se instinktivno zakači za bilo šta − pucketanje vatre, glas ptice, šuštanje lišća, − što će ga spasiti ove nenadne praznine. Ljudi izgleda vole mir, ali ne u tolikoj mjeri.