U knjizi Društvo transparentnosti (2012.), Byung Chul Han, filozof iz Južne Koreje, još jednom polazi od panoptičke metafore Michela Foucaulta kako bi razvio koncept digitalne panoptike. Aludira na novu potpunu vidljivost koja omogućava da sve vidimo putem elektroničkih medija, počevši od privatnosti svakog pojedinca. To se proteže na društvene mreže, Google alate (Earth, Maps, Glass i Street View) te YouTube.
Hiperpovezana Južna Koreja ima najveću brzinu pretraživanja interneta na svijetu te je najodvažniji laboratorij društva transparentnosti. Postala je nekom vrstom ‘svete zemlje’ za digitalnog čovjeka kojemu je mobilni telefon postao nastavak ruke iz kojeg ‘istražuje’ svijet.
Panoptička kontrola disciplinskog društva djelovala je kroz linearnu perspektivu pogleda iz centralnog tornja. Zatvorenici se nisu međusobno vidjeli, niti su primijetili čuvara, a bilo bi im draže da nisu promatrani kako bi imali više slobode. Međutim, digitalna panoptika gubi svoj perspektivistički karakter: u kibernetičkoj matrici svatko vidi svakog te se izlaže pogledima drugih. Nestaje jedina kontrolna točka koju je imao analogni pogled: sada se promatra iz svih kutova. No, kontrola se nastavlja na drugi način i bit će još učinkovitija jer svaka osoba drugima pruža mogućnost da njihova privatnost bude viđena, generirajući uzajaman nadzor. Taj potpuni pregled “degradira transparentno društvo i pretvara ga u društvo kontrole”, napisao je filozof.
(…) Esej Društvo transparentnosti završava mišlju da se svijet razvija u veliku panoptiku gdje ni jedan zid ne razdvaja unutrašnjost od vanjštine.